izvor: https://hsk.com.hr/geografske-karte/zidne-karte-2/bosna-i-hercegovina/
Koje su prednosti, a koje mane unitarističkog, federalnog ili konfederalnog pristupa uređenju Bosne i Hercegovine?
Amina Hadžić: Pitanje ustavnog modela uređenja Bosne i Hercegovine jedno je od najosjetljivijih i najspornih u političkom diskursu, jer se različiti koncepti (unitarizam, federalizam, konfederalizam) percipiraju kroz etnonacionalne, a ne isključivo pravne ili funkcionalne prizme. Svaki od ovih modela ima svoje teorijske prednosti, ali i ozbiljne izazove u praksi, naročito u složenom postkonfliktnom društvu poput Bosne i Hercegovine.
Unitaristički model može ojačati funkcionalnost države i institucionalnu efikasnost kroz centralizovano donošenje odluka. Pružio bi okvir za izgradnju građanskog identiteta koji nadilazi etničke podjele, a potencijalno smanjio troškove upravljanja i administrativnu fragmentaciju. U kontekstu Bosne i Hercegovine, unitarizam se često percipira kao prijetnja identitetu i političkim pravima konstitutivnih naroda, naročito u RS i dijelovima gdje Hrvati čine većinu. Nametanje jedinstvenog identiteta bez stvarne integracije može izazvati otpor i destabilizaciju. Teorijski može biti privlačan zbog racionalnosti i građanske logike, ali u postojećem političkom i etničkom kontekstu Bosne i Hercegovine – teško izvodiv bez ozbiljne destabilizacije.
Federalni model omogućio bi decentralizaciju vlasti i veću autonomiju entiteta ili regija. Mogao bi biti okvir za balansiranje između kolektivnih prava naroda i građanskih prava pojedinaca. Ako bi se pravično redefinirao, ponudio bi funkcionalniji kompromis između unitarizma i konfederalizma. Međutim, trenutni model je često neefikasan, prekomjerno skup i politički paralizovan. Etnonacionalna podjela teritorije produbljuje segregaciju umjesto da je prevazilazi. Dodatno federalizovanje (npr. treći entitet) može otvoriti put daljoj fragmentaciji i zahtjevima za secesiju. Federalizam, ako bi bio reformisan na funkcionalnim, a ne isključivo etničkim osnovama (npr. regionalni, ekonomski, teritorijalni kriteriji), mogao bi ponuditi održiv model u srednjoročnom periodu. Konfederalni model značio bi maksimalna autonomija za subjekte. Odgovara zahtjevima političkih aktera koji teže ,,slobodnijem” odnosu unutar države. U praksi bi značio institucionalnu disoluciju države – konfederacije su labave, kratkoročne i najčešće prelazne forme ka punoj nezavisnosti. Teško su održive bez pristanka svih aktera, a mogao bi potaknuti centrifugalne sile i de facto raspad Bosne i Hercegovine, što je nepomirljivo s evropskim integracijama, koje traže jaču, a ne slabiju državnu koordinaciju.
Svaki od modela ima svoje teorijske prednosti, ali nijedan nije moguće posmatrati izvan političkog, etničkog i historijskog konteksta Bosne i Hercegovine. Trenutno stanje više liči na asimetričnu federaciju s konfederalnim tendencijama, što proizvodi trajnu nefunkcionalnost. Istinska reforma bi morala izaći iz okvira isključivo etničke logike i pokušati uspostaviti ravnotežu između kolektivnih i građanskih prava – bez radikalnih lomova koji bi ugrozili mir ili evropske integracije.
Aleksa Nikolić: Još je naš čuveni Nobelovac Ivo Andrić u ,,Travničkoj hronici” beležio da u Bosni i Hercegovini ,,četiri vere žive na ovom uskom, brdovitom i oskudnom prostoru, da svaka od njih isključivo i strogo odvojena od ostalih […] da svaka očekuje svoje spasenje odnekud spolja, i svaka iz protivnog pravca”. Uistinu, etno-konfesionalni konflikti su devedesetih godina prošloga veka izrodili Bosnu i Hercegovinu kao državu konsocijativne demokratije, kako to navodi Arend Lajphart. U njoj je, kao i u svim podeljenim post-konfliktnim društvima nemoguća većinska demokratija, pa samim tim i unitarno državno uređenje, jer bi doveli u nepovoljjan položaj dva od tri konstitutivna naroda. Toga je, uostalom, bila svesna i međunarodna zajednica kada je aneksom IV Dejtonskog sporazuma podarila BiH Ustav zasnovan na konsocijativnoj demokratiji i principima federalno-konfederalnog državnog uređenja. Uz sve manjkavosti, takva BiH se jedina pokazala održivom – ona već sada postoji duže nego npr. Kraljevina Jugoslavija ili Savezna Republika Jugoslavija.
Koji su osnovni principi na kojima bi trebalo da se zasniva novi društveni dogovor između konstitutivnih naroda u Bosni i Hercegovini?
Amina Hadžić: Novi društveni dogovor u Bosni i Hercegovini mora biti rezultat političke zrelosti, historijskog realizma i iskrenog dijaloga među konstitutivnim narodima, ali i svim građanima Bosne i Hercegovine. Dogovor mora poći od priznanja i međusobnog uvažavanja konstitutivnih naroda, bez nametanja identiteta i s jasnim garancijama jednakopravnosti. To uključuje i priznanje političke i kulturne autonomije, ali bez prava na dominaciju ili blokadu države. Društveni dogovor mora uvesti jače mehanizme zaštite građanskih prava, ali ne kao suprotnost konstitutivnosti, već kao njen korektiv. Svaki građanin, bez obzira na etničku pripadnost ili mjesto prebivališta, mora imati pravo da bude biran i da ravnopravno učestvuje u političkom životu. Decentralizovana struktura može biti korisna za funkcionalnost i lokalnu autonomiju, ali ne smije biti instrument etničke homogenizacije. Umjesto etnički definisanih entiteta i kantona, mogu se razvijati funkcionalne regije zasnovane na ekonomskim, geografskim i upravnim kriterijima.
Dogovor mora ojačati kapacitete i nadležnosti državnih institucija u oblastima gdje je to neophodno (pravosuđe, fiskalna politika, vanjski poslovi), uz jasnu odgovornost i demokratsku kontrolu. Paralelno, mora se smanjiti višak administracije i političkog zapošljavanja. Ugrađeni mehanizmi zaštite vitalnog nacionalnog interesa ne smiju biti zloupotrijebljeni kao alati za blokiranje rada institucija. Potrebno je redefinisati te mehanizme tako da štite temeljne interese, ali da ne onemogućavaju donošenje odluka. Integracija u EU mora postati osnova novog dogovora, jer podrazumijeva prihvatanje pravne države, zaštite ljudskih prava, saradnje i funkcionalnosti – vrijednosti koje mogu objediniti različite političke i etničke vizije.
Novi društveni dogovor ne može biti rezultat zatvorenih pregovora političkih elita iza zatvorenih vrata. Potreban je inkluzivan proces koji uključuje akademsku zajednicu, civilno društvo, mlade i druge društvene aktere – kako bi imao legitimitet i odražavao širu volju građana.
Zaključno, dogovor koji se temelji isključivo na matematici etničkih kvota ili dominaciji jednog narativa nema budućnost. Ono što Bosni i Hercegovini treba jeste dogovor koji osigurava i kolektivnu sigurnost i individualnu slobodu, u okviru funkcionalne, demokratske i evropski orijentisane države.
Aleksa Nikolić: Poštovanje Dejtonskog mirovnog sporazuma koji je Bosnu i Hercegovinu definisao kao najslabiju federaciju na svetu ili kao federaciju sa najizrazitijim konfederalnim elementima. Poštovanje takvog odnosa snaga ne predstavlja slabost, već upravo suprotno – čini snagu Bosne i Hercegovine. Jaki entiteti su jaka BiH – sve ostalo je iluzija.
Šta su osnovni interesi tri naroda u Bosni i Hercegovini kada je u pitanju očuvanje mira i stabilnosti?
Amina Hadžić: Iako se političke vizije konstitutivnih naroda u Bosni i Hercegovini često čine suprotstavljenima, svi oni dijele nekoliko temeljnih interesa kada je riječ o očuvanju mira i stabilnosti – čak i kada ih izražavaju različitim jezikom i kroz različite institucionalne zahtjeve. Bošnjaci teže jačanju državnih institucija, jedinstvenog suvereniteta i građanskog principa, ali uz priznanje konstitutivnosti kao temelja mira. Hrvati insistiraju na mehanizmima koji garantiraju ravnopravnu zastupljenost i strahuju od majorizacije, što čini stabilnost uslovljenom političkom autonomijom. Srbi, preko institucija Republike Srpske, naglašavaju autonomiju entiteta kao garanciju mira i otpora centralizaciji, ali generalno pokazuju privrženost statusu quo. A njihov ,,zajednički imenilac”: svaki narod traži garancije da neće biti politički nadglasan, čime stabilnost vide kroz sigurnost vlastitog kolektivnog subjektiviteta.
Ako pitate političare kako oni vide mir i stabilnost u Bosni i Hercegovini, često ćete čuti riječi o predstavljanju naroda i odbrani njihovih kolektivnih prava. Međutim, političari u praksi najčešće zastupaju samo svoje biračko tijelo, a ne čitav narod. Njihovi govori ponekad više služe za jačanje vlastite pozicije nego za stvarno rješavanje problema. S druge strane, ako pitate građane, njihovi odgovori bi bili mnogo jednostavniji i praktičniji. Za njih, mir znači svakodnevni život bez straha, ekonomska sigurnost i mogućnost da svojoj djeci omoguće bolju budućnost. Stabilnost je prilika za posao, pristojnu platu i zaustavljanje masovnog iseljavanja mladih.
Također, građani dobro znaju da je historija pokazala – sirotinja je uvijek ta koja najviše strada u ratovima. Zato im je mir ne samo politički ideal, već pitanje opstanka i dostojanstva. Oni žele da se političke igre konačno zamijene iskrenim dijalogom i zajedničkim radom na ekonomskom i društvenom razvoju. Drugim riječima, dok političari često igraju na kartu identiteta i kolektivnih interesa, obični ljudi sanjaju o miru koji donosi sigurnost i napredak. I upravo zbog toga je važno da politika zaista služi građanima, a ne obrnuto.
Aleksa Nikolić: Poštovanje Dejtonskog mirovnog sporazuma koji je Bosnu i Hercegovinu definisao kao najslabiju federaciju na svetu ili kao federaciju sa najizrazitijim konfederalnim elementima. Poštovanje takvog odnosa snaga ne predstavlja slabost, već upravo suprotno – čini snagu Bosne i Hercegovine. Jaki entiteti su jaka BiH – sve ostalo je iluzija.
Kako sprečiti masovno iseljavanje mladih iz Bosne i Hercegovine i Srbije?
Amina Hadžić: Masovno iseljavanje mladih nije samo demografski ili ekonomski izazov – ono je glasanje nogama protiv sistema koji im ne nudi perspektivu. Iseljavanje mladih iz Bosne i Hercegovine i Srbije ne dešava se zbog puke želje da se „živi na Zapadu“, već zato što mnogi mladi ovdje ne vide sigurnu, dostojanstvenu ni pravednu budućnost. Riječ je o duboko ukorijenjenom osjećaju nepravde, obespravljenosti i gubitka povjerenja u institucije. Dakle, ako želimo zaustaviti ovaj proces, neophodno je adresirati strukturne uzroke, a ne samo simptome.
Mladi odlaze jer znaju da u trenutnom sistemu posao često ne dobija najkvalifikovaniji, već najpovezaniji. Da bi ostali, mora postojati sigurnost da se trud i znanje isplate, a ne da su nepotizam, korupcija i partijska knjižica osnov opstanka. Također, veći podsticaji za mlade preduzetnike, ulaganja u kreativne industrije, održivu ekonomiju, i razvoj infrastrukture u manjim sredinama, jer važno je da mladi ne traže samo posao, već i prostor da razviju sopstvene ideje. Obrazovni sistem je često zastario, previše teorijski i nedovoljno povezan sa zahtjevima savremenog tržišta rada; zato su neophodne modernizacija kurikuluma, veća ulaganja u stručno obrazovanje, dualne programe i STEM oblasti, kao i snažnija podrška istraživanju i inovacijama. Osim toga, mladi često nemaju osjećaj da su njihova mišljenja važna ili da mogu uticati na promjene, što otežava njihovu odluku da ostanu. Jačanjem omladinskih vijeća, uključivanjem mladih u donošenje odluka i ulaganjem u lokalne zajednice i kulturne centre može se povećati njihov osjećaj pripadnosti i angažovanosti.
Masovno iseljavanje se ne može zaustaviti simboličkim kampanjama, već sistemskom promjenom – izgradnjom društva koje je pravedno, funkcionalno i otvoreno za nove ideje. Mladi ne traže čuda – traže šansu da ostanu, a ne razlog da odu. Ako im je damo, oni neće samo ostati – oni će biti nosioci promjene.
Aleksa Nikolić: Verovatno najteže od svih postavljenih pitanja do sada. Reč je o najozbiljnijem društvenom izazovu sa kojim se susreće čitav region Balkana, ne samo Srbija i Bosna i Hercegovina. Vlada Srbije je usvojila Strategiju naučnog i tehnološkog razvoja, a sličan dokument postoji i u BiH. Ipak, on je samo jedan prav(n)i korak ka detektovanju problema i pokušaju njegovog otklanjanja – neophodno je obezbediti dodatne ekonomske mere kao i obrazovne reforme kako bi se sprečio ,,odliv mozgova“. Reč je o dugotrajnom procesu koji mora da bude u centru interesovanja svih političkih elita i u Srbiji i u BiH. ,,Budućnost (regiona – AN) ne sme biti negativno zaposednuta (Jirgen Habermas)“.
Na našem sajtu možete pogledati i prvi i treći deo ovog intervjua.
